Prenosimo sažetak istraživanja provedenog na temu suvremenog iseljavanja Hrvata u Njemačku, znanstvenika Tadoa Jurića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Rad se temelji na istraživanju provedenom u Njemačkoj kombiniranom metodologijom, gdje su se podaci prikupljali tijekom 2017. godine, na uzorku od 1200 iseljenih Hrvata. Kao polazište u analizama upotrijebljeni su i službeni hrvatski te njemački statistički podaci.
Za više informacija, cjeloviti tekst članka možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://hrcak.srce.hr/198700
„Ovo je istraživanje eksplorativnoga karaktera i nastoji rasvijetliti pozadinu novijih iseljavanja iz Hrvatske. Rad je prvo empirijsko istraživanje uzroka i motiva novijih iseljavanja Hrvata u Saveznu Republiku Njemačku i pokazuje kako glavni motivi iseljavanja – prema percepciji samih iseljenika – nisu ekonomski. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija je iseljenika da se hrvatsko društvo moralno slomilo.
Istraživanje upućuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Većina naših ispitanika slaže se da Hrvatska nije društvo koje svojim građanima osigurava dostojan život i perspektivu, odnosno pravnu sigurnost, ekonomski prosperitet i mogućnost profesionalnog razvoja. Postojanje razgranatih hrvatskih migrantskih mreža iz prošlosti u Njemačkoj olakšava i potiče migraciju. Vidimo da je broj iseljenih u Njemačku znatno veći od onoga koji je zabilježila službena statistika, a osnovni su trendovi iseljavanja sljedeći: iseljavaju se mlade osobe između dvadeset i četrdeset godina (58,33%), koje su pretežito bile zaposlene te u pravilu s cijelim obiteljima. Iseljeni Hrvati svojim su »novim životom« u Njemačkoj u pravilu vrlo zadovoljni i nisu požalili što su se odselili u Njemačku. Sukladno tome, rijetki razmišljaju o povratku.
Hrvatskim društvom danas neupitno vlada jedna vrsta moralne panike i kolektivne psihoze, koje su posljedica iseljavanja oko pet posto ukupnog stanovništva, i to u samo protekle četiri godine. Posebni problem u fenomenu iseljavanja čine mediji, koji cijelu temu prikazuju pristrano i kao da navijaju za odlazak ljudi iz zemlje. Tako se u društvu stvara slika da su oni koji su otišli uspjeli, a da su oni koji ostaju gubitnici.
Pokazali smo da su potisni čimbenici iz Hrvatske izraženi u kontekstu iseljavanja u Njemačku, što se posebice odnosi na korupciju, pravnu nesigurnost i nemoral političkih elita. Većina tvrdi da je izgubila povjerenje u domovinu i vjeru da će hrvatsko društvo u nekom kratkoročnom do srednjoročnom razdoblju uspjeti postati zdravo društvo.
Uz te postoje i strukturni razlozi iseljavanja koji proizlaze iz modela centralizacije gospodarstva i naslijeđenog neravnomjernog razmještaja stanovništva postavljenog za vrijeme SFRJ kao i nemara i nebrige svih dosadašnjih hrvatskih vlasti da se taj model ispravi. Izostalo je jačanje gradova srednje veličine nauštrb centralizacije zemlje, što je dovelo do toga da su veliki dijelovi zemlje ostali bez ikakva gospodarskoga i kulturnog sadržaja. Prepušteni sami sebi, najčešće nisu mogli ostvariti dovoljnu atraktivnost za zadržavanje mladih ljudi i obitelji. Usto, postojanje razgranatih hrvatskih migrantskih mreža iz prošlosti u Njemačkoj olakšava i potiče migraciju. Može se dakle zaključiti da je veliki dio današnjega masovnog iseljavanja bio ugrađen u hrvatsko društvo još u prošlosti.
Iseljavanje je svakako potaknulo i lobiranje hrvatskih vlasti da Njemačka ukine restrikcije za hrvatske radnike 1. srpnja 2015., otkada pratimo nagli porast iseljavanja. Za većinu ispitanika odgovornost za sadašnju situaciju i masovno iseljavanje mladih iz zemlje snose nesposobni političari, neučinkovito pravosuđe i ratni profiteri. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija pri vrhu su motiva koji su pridonijeli iseljavanju. Istraživanje je potvrdilo da su politička neizvjesnost i nestabilnost mnogima bile poticaj za odlazak. Većina traži sigurnost i uređen sustav. Svakako ne umanjujemo ni ekonomske motive iseljavanja, ali ih ne smatramo presudnima.
Na temelju rezultata istraživanja vidjeli smo da mladi Hrvati ne odlaze radi novca, odnosno da bi se obogatili. Bogatstvo nikome od njih nije ključna vrijednost. Oni su u Njemačkoj spremni na puno više odricanja, trpljenja i patnje nego u domovini, naprosto zato što vjeruju da će im se taj trud u Njemačkoj isplatiti, dok su u domovinu izgubili povjerenje. Većina iseljenih ispitanika zaposlene su osobe, najčešće imaju završenu srednju školu (60,7%), dok je udio visokoobrazovanih 37,8%. Time je udio visokoobrazovanih osoba u iseljeničkom kontingentu u protekle tri godine za 12% veći nego u domovini u dobnoj skupini 25 – 40. S obzirom na regionalnu pripadnost ispitanika, najveću sklonost migriranju iskazuju ispitanici iz područja Zagreba i okolice te Slavonije i Baranje (60% svih iseljenih iz tih je regija). Posebno je zanimljivo pogledati rezultate ocjene zadovoljstva svojim »novim životom« u Njemačkoj, prema kojima je čak 79% ispitanika zadovoljno, a svega tri posto nezadovoljno, što potvrđuje i kontrolno pitanje, prema kojemu 65,2% iseljenika nije požalilo što se odselilo u Njemačku, a 80% tvrdi da su im se ispunila očekivanja u vezi s realizacijom u Njemačkoj.
Sudeći prema dobivenim podacima, trećina ispitanih iseljenih Hrvata u Njemačku, odnosno državljana Hrvatske, porijeklom je iz BiH. Hrvati iz BiH, koji su tradicionalno nadomještali manjak stanovništva u Hrvatskoj, danas Hrvatsku zaobilaze. A sa svakim iseljenim Hrvatom zapravo ne samo da se gubi novac uložen u njegovo obrazovanje, nego se i dobiva visoki trošak integracije osobe koja će doći na njegovo mjesto. Emocionalni doživljaj života u Njemačkoj pokazuje da se većina osjeća »generalno bolje« nego u domovini, da nostalgija nije prevladavajuća emocija (kao što se inače u hrvatskom diskursu o migrantima često tvrdi) te da znatna većina osjeća kako u Njemačkoj više dobiva u subjektivnom i objektivnom smislu nego što gubi u domovini. Istraživanje pokazuje i da teza kako hrvatski iseljenici rade napornije u Njemačkoj nego u domovini ne stoji, kao ni široko rasprostranjena predrasuda da se hrvatski iseljenici u Njemačkoj osjećaju otuđeno te da imaju izrazit osjećaj da su stranci. Moguće je da je ovdje na djelu fenomen socijalno poželjnih odgovora, no ovi pokazatelji svakako nam daju prve uvide u situaciju. Zanimljivo je vidjeti i da veliki postotak novoiseljenih Hrvata počinje doživljavati Njemačku svojom domovinom.
Kako god pristupili fenomenu iseljavanja Hrvata, jedno je sigurno: mlade u zemlji svakako se više ne može zadržati praznim obećanjima i govorima lišenih svakog sadržaja. Vremena su se promijenila i mladi danas konačno imaju alternativu, pa ne moraju biti zatočenici loših politika i lošeg upravljanja zemljom i društvom. Svakako bi bilo licemjerno upirati prstom samo u političare i tražiti isključivu krivnju za iseljavanje mladih samo kod njih. Poznato je da vlast izbjegava ključna pitanja, no i ostali društveni akteri moraju biti više angažirani. Tako smo zapravo za nastalu situaciju krivi pomalo svi mi koji djelujemo u javnom životu zemlje. Cijeli spektar motiva i poticaja za iseljavanje svakako nam nije bilo moguće istražiti, ali se nadamo da smo ovim istraživanjem potaknuli daljnje bavljenje ovom temom.