Photo: Luka Gerlanc/Cropix
Prenosimo u cijelosti članak sa Slobodne Dalmacije, na kojemu je objavljen članak „IZ ‘OBEĆANE ZEMLJE‘ ONI SE DANAS VRAĆAJU U DALMACIJU. PONOVNO SU SJELI U ŠKOLSKE KLUPE, ISPRIČALI SU NAM I SVOJE PRIČE„. Cijeli članak možete pronaći na sljedećoj poveznici: https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/s-mora-i-kraja/iz-obecane-zemlje-oni-se-danas-vracaju-u-dalmaciju-ponovno-su-sjeli-u-skolske-klupe-ispricali-su-nam-i-svoje-price-1280638
Evelin, što ima policajac?
– Policajac ima auto, uniformu i pistolu.
– Neda, što ima prodavačica?
– Ona ima novac i osmijeh.
– A što ima menadžer?
– On ima sastanak, auto i mobitel. A što je to sastanak? – na sramežljivom hrvatskom profesoricu Ivu Babić pita Ruth. Na današnjem satu uči se akuzativ. U ovom, sigurno najraznolikijem “razredu” na Sveučilištu pokriveno je pola svijeta, od Argentine, Paname, Bolivije, Australije, Južne Afrike, Brazila, Mađarske pa do Venezuele i Argentine.
Neki od njih počeli su učiti hrvatski jezik prije pet mjeseci, u sklopu tečaja koji polaze u Centru za strane jezike Sveučilišta u Zadru, a neki su upisali tečaj A1/A2 u ljetnom semestru. Većina su potomci hrvatskih iseljenika u južnoameričke zemlje.
Upravo je iz tih zemalja posljednjih godina veliki priljev stanovništva, ali razlozi više nisu samo obiteljske, nostalgične prirode, nego i ekonomske. U Hrvatskoj traže svoju drugu šansu, priliku za posao i novi život daleko od nesigurnosti današnje Latinske Amerike. Prva generacija polaznika već je završila intenzivni tečaj na razini A1/A2 od 280 sati tijekom zimskog semestra.
U Argentini nikad gore!
Veronica Graciela Galeano iz Argentine i njezin suprug Ricardo najbolji su primjer te priče: oboje po struci pravnici, u Zadru su posao pronašli tamo gdje ga ima najviše – u turizmu. U Zadru su od listopada prošle godine, i u ovom semestru nastavljaju tečaj na razini B1.
– Sigurnost, sloboda i kvaliteta života. To su tri glavna razloga zašto smo otišli iz Argentine, gdje situacija nikad nije bila lošija – govori nam ovaj mladi par. Za njihove bake i djedove Južna Amerika nekad je bila obećana zemlja puna prilika. Oni danas tako vide Hrvatsku.
U klupi kraj njih je Lucas Nahuel Ramírez Cosulich, arhitekt iz Argentine, koji je sa suprugom Soledad odlučio pola godine živjeti u matičnoj zemlji, a drugu polovinu u domovini svojih predaka. I vratio se na otok Ist pokraj Zadra, koji ne broji više od 200 duša.
– Moj djed Hrvat i baka Crnogorka emigrirali su nakon Drugog svjetskog rata u Argentinu. S njima sam učio govoriti hrvatski, slušao puno priča i na kraju sam odlučio doći u Hrvatsku. U Splitu sam već završio jedan tečaj hrvatskog jezika, ovdje nastavljam učiti – govori nam Lucas.
I razred do njihova jednako je šarolikog sastava. Jedina je razlika što su oni početnici koji su hrvatski počeli učiti prije tri tjedna.
– Jako se trude, puno pitaju, baš su zainteresirani. Vidite i sami, uopće ne propuštaju predavanja iako dnevno traju po četiri sata. Najviše im muke zadaje ono što nemaju u svojem jeziku, gramatika i padeži. Ali njima je najvažnija mogućnost sporazumijevanja, zato inzistiram na što više neformalne komunikacije, koja će im u tome pomoći – kaže Eda Šarić, profesorica hrvatskog jezika koja im svakodnevno predaje.
William Bill Rudolph iz Seattlea upoznao je suprugu Ivu, Hrvaticu iz Bosne, u Münchenu. Kako on nije znao njemački, a ona nije govorila engleski, tih prvih par mjeseci veze, smije se simpatični Amerikanac, bili su vrlo romantični. Nakon desetak godina zajedničkog života u Americi, prije tri godine odlučili su preseliti se u Hrvatsku, a izbor je sasvim slučajno pao na otok Vir.
Beremo šparoge i hranimo mačke
– Živimo vrlo jednostavan život na otoku, što je kvaliteta koju je danas rijetko naći. Beremo šparoge, hranimo mačke, koje su nam jedini susjedi izvan turističke sezone. Iskreno, taj samotni život teško nam je padao prvih godina. Zato mi ovaj tečaj i druženje puno više znači u smislu socijalizacije i društvenog života – iskreno će Bill.
Njegova profesorica Iva Babić ponosna je na svoje učenike, predaje strancima hrvatski jezik već tri godine.
– Vrlo su motivirani, puni pitanja, međusobno si pomažu i efekt te sinergije je odličan rezultat koji su imali na ispitima. Što češće ih pokušavamo uključiti u život izvan učionice, neki već i volontiraju u azilu, što se itekako osjeća u njihovoj konverzaciji – kaže profesorica Babić.
